Category Archives: ljubav

Budućoj ljubavi

Уобичајен

Ne znam iz koje budućnosti ćeš doći
i ne znam kako će ti ruke mirisati
na koje rane,
na čeprkanje po kakvim bunarima strasti i uzaludnost.
Slutim tek da bi mogao imati strah od onoga što jesi
i goruću želju da saznaš sve što ja jesam.
A ni kod mene ne bi bilo drugačije.

O, buduća ljubavi,
kako je lepo znati da postojiš!

Moguće da ćeš reći kako je lepo
što poeziju nisam ostavila
a ostavljaju je svi
i moguće da ću ti reći:
Čitavog života sam sanjala da neko
mene i moje pesme
vidi razodenute.
A ti ćeš nas gledati
i izvrnute naopačke.
I grišćeš mi belu put,
tu ispod vrata,
dok sakrivam se ispod tvojih ruku,
jer tu se najlepse rasplamsam.

O, buduća ljubavi,
kakvim ćemo se očima mi to gledati?

Ja ću tada, znaš,
već biti umorna
od svih onih koji su kroz dane i godine prošli
a nisu bili ti.
I ti ćeš tada već biti gladan
neke koja će goreti trajno.
A ja ću drhtati pred oltarom tvoga tela,
poklanjati se bogovima strasti
i tu,
baš tu,
na kolenima,
pred tobom i tobom,
zakleću se da ću uvek istovetna goreti za vas.

O, buduća ljubavi,
kakvi će nam biti ti udovi istrošeni
od zaludnog lutanja?

Ne boj se,
reći ćeš mi,
ovde nas neće naći.
I ja ću znati da su mi umorna stopala
konačno na sigurnom
pa ću se priviti uz tebe,
dok koža mi ustreptala gori
i šaputati kako sada konacno imamo vremena
da razbistrimo sve,
da dokusurimo i Miljkovica i vatru
i sve u vražiju mater.
Malo će ti ruke postati grube.
I malo će mi goditi.

O, buduća ljubavi,
kako su lepe naše buduće radosti.

Ako mi rodiš ćerku,
reći ćeš mi,
ta će sigurno mirisati
na vanilu i maline.
A sina,
kažem,
a sina.
On na džunglu i divljinu,
tako mora.
I sve ću ti verovati
dok se se snovi
kao uplašeni psići,
kao sva naša nerođena deca,
gurkaju oko mojih napupelih grudi.

Ti si bog metafora,
vrištaću ti
svaki put kad nešto novo izmislim
i ti ćeš znati
da je to za tebe.

O, buduća moja ljubavi,
vidi kako nam je lepo
u ovoj prošlosti.

Ja s tobom neću stariti,
ali ako se baš i dogodi
jasno je da će to biti
najbolja moguća starost
za nas oboje.

Sigurno ćeš već nešto smisliti
pa me jutrima pitati
s kim sam se ponovo
krišom u postelji grlila
dok ti spavaš,
mator i gluv,
pa mi je koža tako izgužvana.
Nisam ni sa kim, stvarno!
Ja ću se kao pravdati
i pokazivati ti sva ona mesta
na kojima
koža mi je jos uvek glatka.
I ti ćeš ih verovatno takve ljubiti.

O, moja ljubavi,
moja buduća ljubavi,
kako smo lepi i kad dogorevamo.

Ja ti, znaš, neću pričati o pepelu.
Neumesno je.
A nekako mi je i glupavo
da nešto tako najveće
kao ti i ja,
da i to prođe,
da i sve prođe.

E, moja buduća ljubavi,
ispod rebra ću te sakriti,
večnost nam kupiti,
uvek da te rodim,
uvek da ljubim,
kad život,
kurva,
neće kako hoćemo.
A hoćemo zauvek.

tumblr_lptfmxiE9P1qlnybeo1_500

Hlađenje

Уобичајен

Tebi treba vremena
da ohladiš glavu
a moja baš tada
postane vruća.

Tebi treba vremena
da naučiš
da drugi te voli,
a meni treba vremena
da naučim
da druge
volim nesebično.

Ti mi uvek tražiš
da batalim,
Ja ti uvek tražim
da govoriš.

Mi se uvek mimoilazimo.

A pomisli na trenutak samo
šta bi bilo
kada mogli bismo
malo jedno od drugog da učimo,
malo jedno od drugog da uzimamo.
Jebote,
čoveče,
pa nama nigde ne bi bilo kraja!

Al’ jebiga.
Ne znamo.

Dijana Knežević

Image

Niko to ne zna kao ti

Уобичајен

Niko to ne ume kao ti.
Tako me neočekivano gurnuti
onda kada očekujem zagrljaj.
Tako grandiozno
od svih trenutaka koji trebalo bi
da najdivniji su
napraviti karneval očaja.
Niko to ne ume kao ti.
Sa izvini se razbacivati
onda kada ne treba
i tako ga prokleto štedeti
kada je najpotrebnije.
Niko to ne ume kao ti.
Tako me dobro znati
i tako odlično ponašati se
k’o da me ne poznaje
onda kada ispred krvarim.
Niko, niko to ne ume kao ti.
Pusti ti me, svu malo I musavu,
da skičim za zagrljaj,
za jedno
“nisam baš sve to tako mislio”
ili “žao mi je”
ili – zagrljaj.
Bez reči.
Niko, niko to tako dobro ne zna.
Ubosti u moje slabosti,
sve kao nenamerno,
a posle bežati,
otrčati sa mesta zločina,
i još pustiti da urlam,
da dozivam
ionako ranjena.
Niko to ne zna,
tako,
s toliko drame
spustiti slušalicu
pljunuti
vikati
ignorisati.
Niko to ne zna.
Tako.
Voleti
grliti
čuvati.

Dijana Knežević

Image

Želje su must have!

Уобичајен

Za koji dan će mi rođendan, a želje su ove sezone must have, mada su nekima i svake druge, al’ dobro sad…

Samo dijetalno, samo umereno slatko!

Samo dijetalno, samo umereno slatko!

Od onog jednog novogodišnjeg spiska želja svašta sam i dobila, ponešto se slučajno ispunilo, prestala sam da pušim, pa NIN (mada bez godišnje pretplate) imam, a ne treba mi ni šteka cigareta, iako tabakera još uvek može, one su mi baš lepe.

U svakom slučaju sam odlučila da stare želje, kao protiv uroka, zamenim novima.

Sad mi treba taj neki posao kog se neću gnušati i na kom mi plata neće pokrivati tek mesečnu kupovinu minđuša. Samo da nije dosadno, nema veze ako ga je previše, nema veze ako tamo malo umrem, ako malo izgubim živce (na šta sam ih sve gubila), ništa nema veze, samo da nije monotono i samo da nešto sa svim tim mogu (i da kasnije, naravno, mogu odavde i da odjebem).

(Kad smo kod odjebavanja odavde…) može jedna mini – revolucija. Onako romantična, da popravi vek. Može i jedna ljudskost na ulici, u supermarketu, na šalteru. Neka ljubaznost, eto tako, niotkuda, neočekivano, da obraduje, da baš jako obraduje.

Može malo peska i školjki, ali obavezno da taj pesak bude sa nekog mora koje si baš ti lično video, dodirnuo, liznuo. Da bude ti slan pogled dok mi daješ te školjkice, da čujem u njima mediteran kako zveči kada ostanem sama.

Može tetovaža i može prising na nosu. Panično bih ih htela jer ne znam kako to ide kad se ima više godina i koliko toga je kao okej, i koliko često, i koliko hirovito. A hirovita sam, jebeš ga.

I karta za Exit, naravno da može! U stvari, samo za Kejva mi treba. Karta do Kejva. Tako to zovem. Tako mi napiši kad mi je pokloniš. “Dijani, za da dođe do Kejva.” A ja ću već stići. Preko plačne, pa do brodske, pa da budem u njegovom naručju i naposletku da budem ničija bejbi, jer, jebiga, sigurno da tako mora posle Kejva, al’ja to mogu samo da nagađam. A Kejv, tebe molim, rođendanski, za Jesus of the Moon ili Messiah Ward, ili, eto, Wonderful Life, da se raspadnem tu ispred i da se više nikad tako ne raspadnem ponovo. To celu godinu može da ispuni, hej!

Može kafa, gomile kafe! Jacobs monarch, ako već mogu da biram, al’ rođendan mi je, pa što ne bih mogla! I šolja za kafu je ok. Šarena i velika, i da bude udobna za držanje, i stabilna – tako da, kad je stavim na krevet, ne moram baš svaki put da je prospem.

Može i farba za kosu, koje god boje. Nećeš pogrešiti. Po svemu sudeći, ionako ću je pr ili kasnije upotrebiti. A pored nje, može Miljkovićeva poezija. Možeš i da mi je čitaš. Može i od Radmile Lazić nešto, ili Silvije Plat, ali njih ti već zabranjujem da mi čitaš na glas.

Može i neko, mnogo vešt, da mi skrati sentimentalnost za glavu. Ali, pre toga, molim za neke poruke koje mi greškom nisu stigle. Samo da dobijem odgovor, klimnem glavom, kažem “super” i nastavim dalje.

Može, za Lunu, jedan lep povodac, dugačak i lagan. I onaj dodatak za kesice kad kaki. E, to! Može za nju i hrana, neka fensi. Mogu i igračke. I za mene mogu igračke! Koje bilo. Neću se ja buniti. U suštini, uvek mogu barbike, ali ako baš moram da biram neke odrasle igračke, onda mogu puzle i onda mogu bojanke. Bojanke baš i nisu za velike, šta sad. Plus – uz bojanku mogu i flomasteri. Neki lepi.

Nakit može uvek. Odeš u Accessorize i odabereš ono najkičastije – e, to, baš to!. Samo da sija. Ako odustaneš od tog svetlucavog, onda može i rafaelo. Jedan ili cela kutija, nije ni bitno. Bitna je pažnja, tako kažu. (Mislim da je to glupost, inače. Bitno je da je ono što se poklanja lično, čak i kad je nematerijalno. Sve ostalo je čisto sranje.)

Mogu palačinke, sa erokremom i plazmom (može i banana, može i sladoled, može i šlag!), a mogu i lignje, jebiga.

Možeš, znaš, i ništa da mi ne pokloniš. Samo da stojiš ispred mene, kog god da si pola, i da pričaš nešto i da vidim da u tebi život bezumno gori i da imaš muda. Čoveče, da u tebi, koji imaš muda, ima gomila života! Reci, zar to nije prelepo?! Što bi mi trebalo još nešto?! Ili, ok, i u uz to, pokloni mi neku lepu reč, da bude jako smešna ili divno metaforična, da je zapišem u sebe, zaključam i setim se jednom kako neko s mudima mi je rekao to i to, a život je iz njega sijao. Divno!

Ti koji me ne voliš, možeš češće da mi podmetneš nogu, da vidiš kako gorda idem, nakon spoticanja i padanja. I da bude ti muka, a ja da budem veća od života, sutra.

Tebe, živote, grlim. Da ostaneš mi takav. Na moj rođendan, na svaki dan, na svaku godinu. Da uvek si u meni usplamteo i da nikada ne prestanemo izazivački da se gledamo, sa nešto krvi na očnjacima i mnogo strasti u pogledu.

A sebi ću, još jednom, i za zauvek, kupiti sebe. Da uvek imam kome da se vratim i kad svi odu, i kad od svega odem. Tad dobijem i poeziju gratis.

Dijana Knežević
što rođendane voli, a od starosti zazire

Aleksandra Radović – “Svima nam fali one prave ljubavi”

Уобичајен

Na svom Twitter profilu ona poručuje: “Žao mi je, mržnja ne stanuje ovde. Probajte vrata pored.” U istom duhu je u intervjuu za Wannabe Magazine rekla kako je srećna što ima mogućnost da “svojim stihovima i notama miluje izranjavane duše željne ljubavi”, dodajući, kao i uvek – gordo, a nežno, kako je i sama deo njih.

Iako je za žutu štampu odbila da govori, a u razgovorima sa medijima je generalno “zatvorena”, Aleksandra Radović nije jedna od onih lažno šljaštećih zvezda koje će u javnost izneti čitavu svoju privatnost, a kasnije stidljivo pričati o onome što zaista jesu. Pred oči javnosti smestila je tek onoliko koliko je neophodno, a tek njena muzika bogato govori u njeno ime. To, ipak, ne znači da neće otkriti kako je “karijera utešna nagrada”, kako joj je kćerka “oaza spokoja i ljubavi”, te kako joj je “Zažmuri” jedna od najdražih autobiografskih pesama.

O svojim pesmama, načinu na koje nastaju, spoljašnjim, ali i unutrašnjim “uslovima”, sreći i stradanju koje im prethode, Aleksandra mi je rekla sledeće:

Image

WANNABE MAGAZINE: Verujem da je ono što daje posebnu snagu Vašoj muzici upravo činjenica da je većina Vaših pesama autobiografskog karaktera. Koje od pesama bi Vam bile najdraže? U kojima ste imali utisak da ste izrazili svoj emocionalni i interpretativni maksimum u tom trenutku?

ALEKSANDRA: Svaku pesmu, bilo da sam je ja napisala ili je napisao neko drugi za mene, otpevala sam iz srca. Naravno da su one koje ja pišem dobile i veći deo mene, jer su zasnovane na onome što se proživelo, bilo da je reč o meni ili nekome iz mog najbližeg okruženja. U tom smislu, posebno drage su mi “Zažmuri”, “Odavno”, “Bivši dragi” – od autorskih pesama, ali i “Kao so u moru” i “Čuvam te” – koje su za mene napisali Aleksandra Milutinović i Goran Kovačić. Zaista mi je teško da izdvajam, jer svaka pesma ima u sebi i deo mene.

Koliko je teško “ogoleti” se pred publikom, dozvoliti da kroz čistu emociju vide i ogromnu slabost, pa nakon toga, i dalje ponosan, a tek dopola im poznat, stajati pred njima?

Mislim da sam tek od drugog albuma počela da budem ličnija. Naravno da je teško, ali to je i svojevrsno pražnjenje. Ne volim da raspredam priče o svom privatnom životu i smatram da je pravi način da me publika upozna i doživi upravo moja muzika. Tu se može čuti sve, ukoliko pažljivo slušate.

Otvoreno pevati snažnu, dirljivu, ljubavnu, autobiografsku pesmu i znati da će se onaj kom je posvećena u njoj pronaći – da li je za to potrebna hrabrost ili se nekom drugom rečju može opisati ono što taj proces iziskuje?

Neke stvari u životu prosto ostaju nedorečene. Neke prilike da sve ono što ste dugo držali u sebi kažete onome ko vas je povredio, nikad u životu i ne dobijete. Tada na scenu stupa pesma. I uvek se onaj kome je posvećena i pronađe u njoj, samo mu nekada prija, a nekada ne. Na kraju priče, više nije ni važno. Važno je da ste rekli ono što vam je bilo na duši i da možete da nastavite dalje.

Na sceni je Aleksandra sva upletena u duboke i divne emocije, iako je, kažu, u razgovorima sa medijima često hladna i uzdržana. Kakva je Aleksandra privatno? Sve to zajedno ili nešto što u medijima i ne stižemo da sretnemo?

Vidim da ljudi često mešaju moju javnu personu sa onom privatnom. One, u principu, imaju vrlo malo sličnosti. Taj hladan i uzdržan stav u odnosu sa medijima je nešto na čemu sam radila. Na samom početku moje karijere sam videla sa kakvim sve stvarima i ljudima na estradi moram da se borim i odlučila da zauzmem takav stav. Mislim da sam donela dobru odluku. Privatno sam veoma emotivna, prijatelji kažu čak i previše. Spontana, predusretljiva i opuštena.

Image

Kako nastaju pesme za koje sami pišete tekstove? Da li se najpre dogodi tekst, pa tek kasnije melodija ili nastaju jednovremeno?

Kako kada. Sve je stvar trenutka. Uglavnom pišem noću i tada nastaju neki od mojih najiskrenijih i najdubljih tekstova i melodija, jer je noć idealna za osluškivanje sopstvenog srca i misli. Nekada sviram bez određene ideje o melodiji i harmoniji i ona se pojavi niotkud. A nekada se sve desi u istom trenutku.

U pesmi “Sviraj” postoji stih “Samo sviraj, da zavolim bol.” Mislite li da bez bola može biti istinskog stvaranja? I na koji način stvaranje proističe iz bola? Da li odmah, dok je rana još vrela, ili kasnije, kada su rane već zašivene, pa kad, s izvesne distance, gledamo u ono što boli?

Toliko smo već naviknuti da nas ljudi iznova i iznova povređuju da mi je taj stih “Samo sviraj, da zavolim bol” u stvari nešto što oslikava borbu naše duše da prihvati to kao neminovnost i saživi se sa tim. Mislim da ljudi koji u svom životu nisu doživeli krah u ljubavi nisu ni u stanju da iskreno pevaju o tome. Nekada je lakše odmah sve istresti na parče papira, a nekada je za to potrebno vreme.

Postoji li neko od izvođača ili umetnika uopšte ko je posebno uticao na Vas?

Naravno. Sting (Gordon Matthew Thomas Sumner – Sting) i Šade (Sade Adu) posebno.

Image

Svrha umetnosti, između ostalog, mogla bi ležati i u činjenici da ona pomaže u borbi sa životom. U Vašem slučaju, šta je ono što je umetnost Vašem životu dodala, a šta oduzela? 

Umetnici imaju svoj svet u kojem nalaze utočište od stvarnosti. Nekada je to dobro, nekada ne, ali ja volim da pobegnem u taj svet. Sama činjenica da mi je dato da se bavim umetnošću i onim što volim i što me ispunjava, čini me srećnom. Postoji, naravno, i ona druga, estradno-tabloidna strana ove profesije, koja mi nikada nije, niti će mi ikada prijati. Svi žele da znaju sve. Kvazi novinari se svim silama trude da vam unište ono na čemu godinama radite, da omalovaže vaš uspeh, da unesu razdor u vašu porodicu, izmisle sukobe sa kolegama, a sve pod izgovorom: “Vi ste javne ličnosti, to je sastavni deo vašeg posla”. Čudan smo narod i nekada imam utisak da je prosto sve “hejt” – koji može, ali i ne mora biti, ama baš ničim izazvan.

Ako pričamo o tome šta mi je umetnost oduzela, ona konkretno nije ništa. Samo mi je dala. Ljudi koji sebe nazivaju novinarima su ti koji umeju da obesmisle i izvrnu svaku vašu izjavu i time dovedu do toga da vas veliki broj ljudi potpuno pogrešno percipira. Ukoliko još sa njima ne želite ni da sarađujete, u stanju su da vas satanizuju da bi prodali određene tiraže ili vam, pak, prosto naneli štetu iz čisto ličnog animoziteta. U Srbiji će vas retko koje novine pohvaliti i napisati nešto lepo – ukoliko radite dobro svoj posao i to je veoma tužno.

Verujem da je onima koji su javne ličnosti još potrebnije da imaju “svoj svet”, mesto na kom su zaštićeni od onoga što ih, inače, na estradi, u javnosti okružuje. Šta je ono od čega je Aleksandrin svet sačinjen? Bez čega on ne bi mogao biti ono što jeste?

Moj svet je moje dete. Beskrajno uživam u njenom odrastanju, u našoj zajedničkoj igri, učenju, vremenu koje provodimo zajedno… Od svog deteta učim. Svakog dana. Ona je moja oaza spokoja i ljubavi.

Na sceni delujete neverovatno divno: istovremeno prepuno bola i snage, nesalomivo i krhko, senzualno, ponosno, gordo i nežno. Iz čega crpite sve ono čime Vaša pojava pleni? Da li je to nesto s čim se čovek prosto rodi ili pak nešto što se za života “izgradi”, bedemi koji za sebe iskrojimo?

Hvala Vam na tome… To nije nešto na čemu sam radila. Život se pobrinuo da emocije koje iskazujem na sceni budu nešto što sam duboko proživela. Bol i patnja o kojima pevam su stvarni. Nisu nepostojeći ili izmišljeni. Ljudi to prepoznaju kao čistu i duboku emociju, jer svi pate. Ne sećam se kada sam poslednji put čula da je neko rekao da je srećan i zadovoljan. Moralne granice praktično i ne postoje. U sadašnjem vremenu – sve je dostupno i svi su dostupni. Svima nam fali ljubavi, one prave i one za koju silno želimo da verujemo da će trajati zauvek. Kada nastupi otrežnjenje i shvatimo da takva ljubav ne postoji, ostaje ogromna praznina. Pevam iznova i iznova o tom žalu, da bih se i dalje osećala živom. Bez obzira na sve, želim da verujem i srećna sam i zahvalna što mogu svojim notama i stihovima da milujem izranjavane duše željne ljubavi, jer sam i ja deo njih.

Fotografija: Andreja Damjanović

Dijana Knežević

Najdalje što sam stigla u ostavljanju cigara

Уобичајен

…je maštanje o istom…

Image

Jednog ne tako lepog i sunčanog dana, uputila sam se prema obližnjoj trafici da kupim cigare I „Mars“. Kao, tek sam dobila novce pa sam shvatila da mogu malo da se probahatim, pa sam onda videla i kako me „NIN“ čežnjivo gleda.

I tako, uzmem i taj NIN, ispljunem 650 dinara (3 kutije cigara + „NIN“ + „Mars“) i uputim se ka stanu. (Ja bih vam sad ovde radije pričala o tome kako sam se divno izležavala u kadi, sve čitajuci „NIN“, sve pijući kafu, sve pušeći cigare, i sve u mirišljavoj peni i soli, ali nažalost, po moj hedonizam, važniji je jedan drugi deo priče.) Na putu do stana sam, dakle, razmišljala o tome kako sam svinjožderačica cigara kada ne mogu od jedne kutije nedeljno da se uzdržim i za te pare kupim „NIN“ (150 dinara koliko i moj „Monus“ slims, voljeni).

I to je bio prvi krik svesti!

Ja, inače, do tog trenutka (ne znam da li to zvuči logicno, ali vrlo jeste istinito) nikada nisam imala te misli u fazonu Šta – bih – sve – mogla – kada – ne – bih – pušila. Ali ovo me je baš smorilo. A nisam čak ni imala misli u fazonu Kako – bi – bilo – kada – tebe – cigareto – moja – ne – bi – bilo. Volela sam da ih bude, kao što još uvek volim, i, pored moje mame, jedini sam čovek – pušač kog poznajem koji apsolutno nikad nije ostao bez cigareta. Prosto se nije dešavalo i prosto se ne dešava. Svet može da stane, ‘leba može da se nema, ali mene uvek čeka još jedna kutija.

Image

Tih dana se, tih dana kad su se čemerne misli u mojoj glavi javile, dešavao se, inače, i Sajam knjiga, i Darkvudi su sa Biserom nastupali u NS-u, a Block out bio u Bg-u i onda sam ja kao htela da odem na bar nešto od svega toga, pa se upustila u proračun u kakav stvarno nikad, baš nikad nisam sebi priuštila. Onda sam došla do tog jednog strašnog saznanja o parama koje puknem na cigare. Da se razumemo, bilo je meni i do tog trenutka jasno da su to ogromne sume, ali imam problem sa brojevima i ne volim da se s njima tako oči u oči gledam, i sve mi je nešto bilo preteško u grudima (a nije od duvanskog dima) dok sam ih gledala.

Elem, od novaca koje ja kao mesečno gajim, kad oduzmem pare potrošene na cigare, za život (u šta, u ovom proračunu, nisu upadali kirija i računi) meni ostane čak oko pet hiljada dinara. Tih pet hiljada dinara bi trebalo da pokriju moje razvozanje na liniji Apatin – Novi Sad – Beograd, hranu za psa, povremeno – hranu za mene, ali i da pokriju moju zavisnost o slatkom, podjednako snažnu kao i ovu nikotinsku.

I tako, to je bio taj srceparajući trenutak, jedan od najtragičnijih u mom životu, oh!

Image

Onda sam kao kupila duvan, da ga kao fino motam, i zapravo je bio gadan, iako lepšeg ukusa od cigara koje inače pušim (od njega mi se vrtelo u glavi, kao kod onih prvih cigareta). I, eto, moj prijatelj „Monus“ i ja smo ipak ostali zajedno, na tih 450 dinara dnevno, koliko je koštala naša skupa ljubav.

Kako bilo, počela sam čitati tu knjigu „Lak način da ostavite pušenje“. Čitam je i znam da će to biti to, kraj mog druženja sa cigarama. Opraštam se sa njima ko sa ljubavnikom. Sve kradem usputne trenutke, svesna da ih neće biti još mnogo. Ćao, cigaro, nedostajaćeš mi – govorim joj dok je gasim.

Image

Postoji ta jedna posebna veza između mene i cigara, ta divna, duboka, nežna, strastvena, predana i dugogodišnja ljubav. Moguće da one mene ne vole koliko ja njih, ali moja ljubav je uglavnom bezuslovna (one su te koje se kurvaju, ne mogu ih toliko isplatiti, ne mogu, ni zdravljem ni novčanikom, a sad već ugrožavaju i jedno i drugo).

Volim, jebeno jako volim taj pepeo i dim svuda oko sebe i po sebi. Volim miris cigare kad je napolju zima. Volim kako se pretvara u krv dok je pušim pijući votku usput. Volim kako joj namignem pre spavanja i kako znam da će me tu čekati I sutra. Volim je posle seksa kad mi ne da da dođem do daha. Volim je pre seksa kad je ugasim na pola, ili ostavim da dogori, jer seks ne može da čeka, cigare uvek čekaju. Volim je u kadi, kad otresem pepeo u vodu I čujem onaj zvuk veseli. Cigara mi pravi društvo dok čekam, ne može bilo ko da ti pravi društvo, a da budeš jednako divno sam. Koliko je samo sreća u mojim plućima dočekala i koliko mi je puta svejedno dala da udahnem vazduh široko. Koliko sam samo hipohondričnih pomisli ubila paleći je I oduvavajući ih, zajedno sa kolutovima dima. Koliko mi je puta samo bila alibi, kad negde u gužvi slučajno uhvatim nečiji pogled, neželjen, pa mi se učini da neko hoće da priđe, kaže nešto, pa se sva kao uposlim tražeći je i paleći je. Koliko mi je samo čarapa, divnih čarapa spalila i koliko je samo nisam krivila. I kako me je elegantno čekala u pepeljari, strpljiva i profinjena, dok lakiram nokte. I kako smo se lepo volele, ona, tastatura i ja, dok pišem, pa u naletu reči ne stižem da otresem pepeo, pa sve pada po dirkama, pa mi golica prste, pa mi je gadno, opsesivno kompulsivnoj, jer su sad prljavi, a lepo, jer golica fino. U očaju da vam ne pričam kako je dobra bila, kako blaga u svojoj jačini. Kako pomagala je da pluća se popune, pa da liči da u utrobi nije praznina, da nema mesta očaju.

Image

Mogla bih da kažem i kako je, osim što je divan prijatelj, cigara I divan neprijatelj, ali neću. Jebe mi se. Kada se od njih oprostim, onda će biti prostora i za to.

Ovih dana fino maštam o šta – će – biti – kad – ih – sa – mnom – ne – bude – bilo.

Kao malu, mama mi je uvek kad fino, uredno, idem kod doktora i budem hrabra kupovala neke baš lepe poklone i kontam da je kod mene to oduvek šljakalo baš jako, taj sistem nagrađivanja. Zato ovih dana, u mislima, parim oči svim onim što ću moći da imam. Jadno je malo. To je jedino jadno, eto, priznajem. To odricanje koje mi pušači ne nazivamo odricanjem, jer zamišljamo da smo utvrdili prioritete, pa da je cigara prioritet nad prioritetima kao što ne bi trebalo da bude. U mom slučaju stvarno jeste. Gotovo da ih jedem. I nakostrešim se, ko mačka, kad mi neko kaže nešto o pušenju I zdravlju, o pušenju I parama, o pušenju i svetu, o pušenju i ovome i onome. Ti što mi to sve kažu, moći će, uskoro, na temu pušenja, tek da prihvate da mi popuše kurac, što bi Šešelj rekao. <3

Trenutno, naravno, kao i svi pušači, odlažem trenutak pozdravljanja sa predragom mi navikom. Zamišljam da mi treba još jedno napijanje, još toliko i toliko seksova, još toliko i toliko kafa, da treba da krenem u teretanu, ozbiljno se posvetim diplomskom, i sve to što bi mi već pomoglo da ne sedim i ne mislim kako mi nedostaje. Osim odlaganja, lepše se volim sa njom svakog dana. Lepo je i tužno.

Image

Nedostajaće mi lepa, crvena tabakera, nedostajaće mi kako mi ide uz one lepe, elegantne rukavice, a posebno uz onu jednu haljinu, nedostajaće mi kako se lepo smesti između crveno nakarminisanih usana. Ali jebeš ga, imaću „NIN“ svake nedelje, i majicu, i dve, i deset, i maskaru od dve hiljade (ne kalorija nego dinara), i knjige koje želim, i odsustvo strepnje kada vidim da para više nema. I onda, možda nekad ponovo, srešćemo se. Na nekom kraju Mediterana, na primer. Tako sam to zamislila. Dok nosim ogromni šešir, lepršavu haljinu, pijuckam votkuu, a sunce mi prži belu ruku u kojoj je ponovo mazim.

Image

Ajlavju, cigaro, ljubavniče. Imamo fore za ljubav tek do Nove godine. :*

Dijana Knežević

Adamova rebarca

Уобичајен

Dame i gospodo,
svečano se zaklinjem
da moje nebo neće otići
dalje od njegovih stopala.
Praviću mu ručak svakoga dana
i neću se zamlaćivati pričama
o muškim i ženskim poslovima.
Sve je ženski posao.
Ja ću da perem njegovu nečastivost,
da kuvam našu zajedničku nesreću,
da prostirem samo njegov prljavi veš
(ja ga nemam,
žena ne sme da stigne da ga ima),
da brišem prašinu sa njegovih sećanja
(neka ih sačuva,
sigurno ih je bilo i boljih od mene).

Dame i gospodo,
svečano se zaklinjem
da neću rovati po njegovim džepovima
tražeći dokaze naše zajedničke promašenosti.
Kad dođe s posla
uredno će ga čekati
supa koju sam od svojih suza spravila,
hleb koji sam rukama koje drma groznica
predano umesila.

Dame i gospodo,
svečano se zaklinjem,
neću se zamlaćivati velikim filozofijama,
kad me pita šta je feminizam,
praviću se da ne znam.
Ako mi neko kaže da je moj veliki muž
još veći seksista – ja cu ga naivno pitati
šta to znači,
pa kad mi objasni,
dobrodušno ću ga zagrliti;
“Nisi, dragi, nisi,
njima samo smeta što si jači.”
Tako ću mu reči.
Tako ću i misliti.
Žena, uopšte,
ne treba mnogo da misli.
To rađa mnoge probleme
i suvišne misli,
a žena treba da rađa
jedino ručak,
jedino decu,
jedino brigu,
jedino pomirljivost
sa svojim malim i skučenim životom.

Dame i gospodo,
svečano se zaklinjem,
reći ču “ne” svojim visokim stremljenjima.
Šta će meni snovi
ako njega nema da mi ih predloži?
Šta će meni kule i gradovi
ako njegova gospodarska čizma
u njih ne uđe?
Ima ta reč kod crnogoraca,
stopanica,
samo ženski rod ima.
Tako zovu ženu koja uvek ide
za svojim mužem,
u njegov trag u snegu gazi,
pa se svakome ko bi tuda prošao
čini da je putem hodao
samo muškarac.
Bicu stopanica njegova.
U korak s njegovim željama.
U korak s onim što od mene želi.
U korak s onim što se od mene traži.

Dame i gospodo,
svečano se zaklinjem,
uveče, kada legnemo u postelju
(čak i kad malo zaudara na rakiju)
širiću svoje butine pokorno.
Neću očekivati da dira moje međunožje,
da zna bilo šta o malom čoveku u čamcu,
da zna bilo šta o ženskom orgazmu
(ta reč ionako nema ženski rod),
da zna bilo šta o tome šta bih i kako bih.
Širiću svoje noge poslušno,
radovati se njegovom vrhuncu,
jer to sigurno znači
da ga neće tražiti na nekom drugom mestu.

Dame i gospodo,
svečano se zaklinjem,
ako imam bilo kakvu mrlju
na svojoj prošlosti,
dobro ću je prati svakoga dana.
moliću se velikom Bogu
da nikad ne sazna da sam
volela,
učila,
sanjala,
bila odviše gorda.
Žena sme onoliko koliko
muškarac želi da žena sme.
Ja smem njega,
meni će to biti dosta.

Dame i gospodo,
svečano obećavam
podsmevaću se kada na ulici sretnem
one čija je suknja prekratka
one čiji je dekolte predubok,
one čije su oči prejako našminkane,
one s crveno nakarminisanim usnama,
one nakinđurene,
one što ne znaju svoj himen da čuvaju,
pa žure da u što više kreveta uskoče,
zamišljajući da će ih takve neko
jednom hteti.
Obećavam, kažem,
da ću se podsmevati
i iskreno žaliti
one koje misle
da je za ženu važno da je svoja,
da je samostalna,
da uči – pre nego da rađa,
da zahteva – pre nego da moli.

Dame i gospodo,
svečano obećavam,
ako on ode pre mene,
ako ostanem sama,
ako mi se učini da slobodnije,
da dublje dišem,
neću očajavati
što nema baš mnogo sećanja
kojima bih mogla da se radujem,
što sam olako gurnula
neke devojačke snove.
Neću gunđati sebi u bradu
kako sam i zašto sam
pustila da nebo mi je
kod njegovih smrdljivih čarapa.
Mirisacu njegove košulje
i biće mi tužna i pusta
staračka postelja.
Ali neću,
obećavam,
neću misliti na to
da bi u njoj bio toplije
da sam život nečim stvarno svojim
stigla da ogrejem.

Dame i gospodo,
posebno dame,
vi bar znate,
od Adamovog smo rebra.
Da Adamu budemo igra i odmor i sreća,
za to nas je veliki Gospod stvorio.

Dame i gospodo,
posebno dame,
vi, Adamova rebarca napuderisana,
vi što ste slabiji pol,
vi što ste plodne porodilje,
vi što ste odane majke i supruge,
vi što ste jače,
a ne smete biti jače,
vi što imate snove,
a ne smete imati snove,
vi sšo ste modre od poslušnosti,
vi sto gorite od neispunjenog života,
vi što plamtite,
a ne smete da plamtite,
vi što vam broje
koliko vam ih je kroz krevet prošlo,
spustite pogled!
Dole!
Do njegove smrdljive cipele!
Tu da vam bude nebo,
tu da počnete i tu da završite,
ni svoje,
ni njegove.
Prazne i ničije.
Da se svečano zaklonite,
a ne zaklinjete.

Dijana Knežević

tumblr_lwuk5d74Fy1r2ym4xo1_500

Leđa

Уобичајен

Leđa.
Okreni mi leđa.
Tako.
Tako bolje plačem.
Kad mi okreneš leđa.
Onda ne spuštam glavu.
Podignem je
da se suze
ne bi slivale
u uši.
Volim da padaju
na sise.
Onda vidim
da i srce kuca,
jer pomeraju se.
To bude malo lepo.

Leđa.
Okreni mi ih.
Tako.
Znaš ti.
Niko to bolje ne odradi.
Još su i lepa.
Sa tragovima.
Mojih noktiju tragovima.
Mislim da ih ima i ispod.
Ispod kože – ispod.
Ja bih htela…
znaš ti…
da ljubim da prođe.
Ali ne mogu
kad su tu leđa.
Kad mi okreneš leđa,
onda ništa ne mogu.
Samo suze.
Samo sise.
Samo tišina.

Možeš sad da spustiš
desno rame.
Tako.
Da vidim deo lica.
Lepo je.
Najlepše.
I lepše nego leđa.

Voli me tim očima.
Nemoj leđima.

Dijana Knežević

Image

Izmišljanje stvarnosti

Уобичајен

Imam jednu praznu sobu.
Goli, golcati zidovi.
Ništa od nameštaja,
ništa od zavesa,
ništa od tapeta.
Samo prozor jedan veliki
i svetlost jedna prirodna.
Tu ću te dovesti.
Da igramo se izmišljanja.
Da izmislimo sve što poželimo.
Da kažeš:
Napolju je proleće.
I da proleća bude.
Crtaćemo cvetove po staklu,
obući ga u žuto i šareno,
izmisliti sunce,
sve izmisliti.

Kad padne noć,
upalićemo sve upaljače
i izmisliti raskošni kamin.
Na podu,
pored golih zidova,
ispred kamina,
na nepostojećem ćebetu,
nežno ćeš me uzeti i čekati
da bliska vatra
ovu našu
pretvori u bezumnu.
Malo ću ti gristi ramena
dok mi malo čupaš kosu.
I malo više.
I malo više će vatre biti.
Da zagrejemo prostor.
Iznutra smo vreli.
Zidovi još uvek nisu.
Proleće sa prozora
golicaće nam bedra.
Reći ću:
Pokloni se cveću,
pokloni se vatri,
pokloni se bogu strasti i lepote.
I lomićemo prste o grebene tela.

Kad poželimo,
zalićemo prostor kofom vode,
ugasiti vatru iz izmišljenog kamina
i imati svoj okean.
Reći ćeš mi kako je bas lepo,
ovde, na plaži.
Nacrtaćemo sunce, iznad nas,
na plafonu
i biti, zvanično,
prvi ljudi sveta
koje su dva sunca ogrejala.
Ja ću imati i treće,
to niko neće znati;
tebe.
Nije mi hladno, reći ću,
nikad kad te ima.
I ti ćeš po podu
prosuti svoj kaput,
kao latice ruža,
pa ćemo malo biti mali
i gaziti po toj vlažnoj travi
i po tom vlažnom cveću,
ionako celi,
do grla,
mokri.

Pred spavanje,
ja ću ti pričati tu jednu bajku
o tom jednom čoveku
koji je sreo tu jednu ženu,
oteo je od pustinje
i odveo u divljinu,
gde je od pruća i lišća
izgradio zamak za nju.
U toj bajci, njoj je uvek bilo toplo,
u trošnom zamku,
među šupljim zidovima.
U toj bajci, to neću reći,
biću sva najlepša
i bićeš sav najlepši.
I biće, k’o i sada,
izmišljeno sve ono što ne postoji.
I imaće srećan kraj.
Al’ to je tajna, dodaću.
Moraju se otaljati još desetine života,
sve krvavih i znojavih,
da bi se i četvrto, pravo, sunce zbilo.

Pred jutro
(pričanje bajke do jutra mora trajati,
jer vreme uvek leti kada se u njemu izmišlja),
ti ćeš ispružiti svoje telo
da bude moj dušek,
a, osim njega,
od mojih haljina zakačenih po plafonu,
izmislićemo i te baldahine,
pa u pravom, pravcatom raskošu disati.

Kad usnimo,
samo ćemo nastaviti da stvarnost izmišljamo.

Ujutro,
ješćemo jedno drugm iz očiju
ostatke od snova.
K’o u onoj bajci,
bićeš mi nikad lepši
i biću ti nikad lepša.
A to jutro,
dok sa prozora sija proleće
(napolju je možda i zima,
to ne znamo),
trajaće sve dok ne shvatimo,
duboko i potpuno,
da najviše imamo
onda kad ništa, do svog sveta,
od stvarnosti i ne tražimo.
i kad celu smo kadri da je izmaštamo,
ogrejani samo mrvom mašte
i, od nelepote, zaklonjeni
pravom, pravcatom planinom ljubavi.

Okean će se zadovoljno smešiti.
I, k’o na pozornici:
spuštena zavesa i –
ljubav i krila i radost iza.
Iza sveta.
Iza svega.

Kraj.

Dijana Knežević

Image

Razmetljivost

Уобичајен

Bio jedan dečak
sa jednim očima
što mamile su,
zvale da izvučem se
iz svog mraka.

Nisam odmah smela,
znala.
Pravila se luda.
Okretala glavu.
Kad sam pomislila
da možda mi se dopada,
već sam preko glave
plivala u njemu.

Bilo je proleće, mislim.
ne mirišljavo.
Bilo je suvo i gadno
i sve me je, iznutra,
tog proleća bolelo.

Dečak je došao.
Nije pitao
da li sme
da ljubi da prođe.
Ljubio je.
I samo od sebe
prolazilo je.

Smejala sam se, onda.
Dugo.
I čudila se kako fino
njegov i moj smeh
uklapaju se.
U pauzama između smejanja
ponekad bih znala
da svaki je taj osmeh
samo čekanje
na dugi jedan bol.
(K’o što, uostalom, uvek biva.)
I nije me sprečilo.

Jednom je,
sećam se,
jedan zagrljaj bio toliko jak
da činilo mi se
da brišu se granice
u tom zagrljaju.
Da sva on,
da sva ta ljubav,
da sva to sve postajem.
Posle toga,
uvek kad bi otišao,
na ma koliko kratko,
bilo je nešto hladnije.
Kasnije sam se setila
da sigurno sam se
dala više od mogućeg,
pa da zato boli
uvek kad ode
i sa sobom me ponese.

Jednom i samo jednom
on više nije bio dečak
i ja više nisam bila devojčica.
Posle toga,
kad prestalo je malo da boli,
u meni,
mi smo se vratili gde bili smo.
I mogla sam ponovo
da dečije se smejem,
da dečije sam mu otvorena,
da dečije ga grlim,
da kosti nam se u kosti sliju.
Sve sam mogla.
Njega nije bilo.

Jednom sam, onda,
umrla od tuge.
Izvrnuto srce
u njegovim rukama,
k’o izvrnute čarape,
tako smešno,
otužno,
tako ofucano i bezvredno.
Pa bolelo je kad ispustio ga je.
Sve i ako nije bilo vredno.
Sve i ako mi se i gadilo.
Bolelo je.
Tada sam, kažem,
umrla od tuge.

Dečak je,
pre par noći,
gurnuo moju dušu,
po ko zna koji put.
Sad više, jebiga,
nemam sa čim
dečije da se razmećem.

Dijana Knežević

Image