Tag Archives: New Skin for the Old Ceremony

3 u 1: Pornografija, bajke, vino i poezija

Уобичајен

Moj izbor albuma, filma i knjige

“New Skin for the Old Ceremony” – Leonard Koen (Leonard Cohen)

Image

Koen se sluša uz vino. Ne! Uz patnju. Ne, ne! Sluša se dok vodiš ljubav, kad si zaljubljen. Ne, ipak ne… Sluša se dok je napolju mračno, a ti si očajan ili poluočajan, ili dok je leto, ili dok je jesen i proleće. Najbolje, u stvari, dok je napolju kišno, a unutra toplo, uz čaj ili vino, ili gorku, crnu kafu, i cigaretu, umotan u ćebe, ili u nečiji zagrljaj, ili u neku tihu, ili u neku glasnu tugu. Eto tako nekako.

“New Skin for the Old Ceremony” sluša se na repeat, u svakom slučaju. Duboki, hrapavi glas ovog mračnog šarmera magično hipnotiše. Stvori vino! Stvori jesen! Izleči svaku bolest i razboli u svakom zdravlju! Ne možeš slušati “Take This Longing” i ne naježiti se. Nije pristojno. I ne možeš ostati hladan dok njegov šapćući glas peva “I Tried To Leave You”.

Play it again, L. Cohen!

Image

“Ultimo tango a Parigi” (Poslednji tango u Parizu)

Bertoluči (Bernardo Bertolucci) je ovde razbio! Napravio je bajku za odrasle!
Priča o dvoje stranaca koji se sreću u Parizu i uplovljavaju u neobičnu seksualnu (a potom i romantičnu) vezu može da probudi i tvoje međunožje, i tvoje suze, i tvoju čežnju, i tvoje misli o egzistencijalnom beznađu, i romantično sanjarenje o fantastičnom Brandu (Marlon Brando) ili Mariji (Maria Schneider).

Ovde je smešteno više lepote i poezije od zamislivog. Ako gledaš kroz poeziju i strast. I ako voliš. I ako tražiš sredinu između Diznija i pornografije.

“Znakovi pored puta” – Ivo Andrić

Image

Ovo stvarno jeste Biblija duše! Delo u kom je slavni nobelovac skupio misli koje je beležio celog života može da dirne ono najtananije i najlepše u tebi. Ako se pustiš. Ako mu se pustiš.

U slučaju da tražiš knjigu koju bi mogao/la čitati svakog dana, u sve i jednom raspoloženju, bez reda, jednako predano, godinama – ova može biti ta! Slavljenje života, lepota neuhvatljivosti vremena, čežnja za mirom, za prevazilaženjem unutrašnje “izdeljenosti” samo su komadić onoga o čemu Andrić priča. Utisak povezanosti sa autorom nepogrešivo je snažan: on ne piše, on priča – tebi.

I kad sa stotim po redu čitanjem završiš, bude samo ono o čemu je govorio: “Minut čiste radosti ostaje u nama zauvek kao sjaj koji ništa ne može zamračiti.

Dijana Knežević